Nevidljiva proza

Prva: Nije Matko, Jura je!

 
- Griješio sam! - Jura je pokušao podići ruku prema velečasnom, ali sve je ostalo na nezamjetnom trzaju. Obitelj se okupila u kuhinji. Mirisalaje kava i vanilin kiflice. - Griješio sam puno i nije mi žao. Samo... - tu se malo zagrcne. Suho grlo stvara nevidljive noževe.

Proguta teškom mukom slinu. - Krao sam! - Oprostit će Bog! - lik pokraj njega činio je odrješujuće pokrete rukama. Jura to nije primjećivao. - Krao sam svake nedjelje. Crkveni tisak sam krao. Ubacivao bih uvijek premalo, a uzimao previše. - Jesi barem čitao? - prene se velečasni. -Malo. Prelistao. -I onda bacio? - Da. - Oprostit će Bog. Jura htjede još nešto reći, ali voda kojom bi pripremio grlo stajaše predaleko. 

Velečasni dovrši obred i priključi se onima u kuhinji. Popije domaću orahovicu. Pije je svake godine jednom. Pred Novu kad dolazi posvetiti kuću. Ove godine iznimno drugi puta. Pozdravlja se i izlazi. Već u dvorištu mobitelom zove svog kapelana i javlja mu najozbiljnijim glasom