Sat njemačkoga - Siegfried Lenz

Siegfried Lenz (1926., Lyck – 2014., Hamburg) jedan je od najpoznatijih njemačkih poslijeratnih pisaca.

Njegov opus obuhvaća romane, pripovijetke, eseje, predavanja i komentare. U književnost se uključio oko 1950., najprije pišući kratke priče i romane po uzoru na Hemingwaya, a kasnije na Faulknera i Dostojevskog, o čemu je pisao značajne eseje.

Razdoblje piščevog formiranja bilo je vrijeme obnove njemačke književnosti nakon nacističke vladavine. Lenz je povezan s autorima poput Heinricha Bölla i Güntera Grassa, dijeleći sklonost tradicionalnom pripovijedanju i regionalnoj noti u djelima, a djelovao je i u „Grupi 47“.

Kao mladić je služio u mornarici, dezertirao i bio u zarobljeništvu, a potom studirao filozofiju i anglistiku u Hamburgu. Prvi roman Bili su jastrebovi u zraku (1951.) najavio je njegovu plodnu karijeru, uključujući djela poput Čovjek u rijeci (1957.), Kruha i igara (1959.), Sat njemačkoga (1968.), koji mu je donio najveći uspjeh, te Zavičajni muzej (1978.) i Pobuna (1994.).

Lenzova proza spaja pripovjednu tradiciju, realistički opis života i moralno-psihološku dubinu, što ga približava autorima „nove objektivnosti“ poput Seghers, Rotha i Falladea.